Kazamati potječu iz 12. stoljeća i bili su početna točka kompleksa utvrdi koje su u potpunosti okruživale urbanu jezgru Bečkog Novog Mjesta. Utvrde su građene između 1551. i 1557. pod vodstvom graditelja Johanna Tscherte, koji je integrirao oružarnicu u njihov južni dio. Pod imenom kazamati dva su stoljeća služili gradu za skladištenje oružja. Nakon što su kazamati izgrađeni, njihovi su svodovi u potpunosti zatrpani zemljom kako bi dodatno učvrstili kompleks i tako ga zaštitili od opasnosti artiljerijske vatre.

Konstrukcija je s vremenom postala suvišna s vojnog gledišta i povijesni svodovi naknadno su se koristili za niz drugih funkcija, od skloništa od zračnih napada do skladišta piva. Godine 2017., u vrijeme kada je raspisan natječaj, kazamati su se koristili za općinske stolarske radove, kao kavez za ptice i rasadnik obližnjeg Gradskog parka. Različiti dijelovi prostora činili su kolaž sastavljen od raznih slojeva koji su nastali slijedom privremenih korištenja tijekom stoljeća. 

Suočeni sa zadatkom stvaranja izložbenog prostora u kazamatima, Bevk Perović arhitekti slijedili su jasnu strategiju koja se temeljila prvenstveno na otkrivanju originalne građevne supstance koja je pod konzervatorskom zaštitom. Dosljedno su primijenjivali ovu praksu, ne samo u interijeru, već i u vanjskom urbanom prostoru. Otklonivši površinski sloj zemlje, autori su ponovno otkrili originalni kompleks s fortifikacijskim zidovima kako bi ih vizualno integrirali u urbani okvir. Unutar prozorskih okvira slijedili su istu vrstu dosljednosti i tako omogućili da se ponovno doživi prostorna veza između zasebnih nadsvođenih prostora.

No upravo kroz vezu s urbanim okruženjem izloženost osnovnog povijesnog uzorka kazamata dobiva dodatni značaj, što projekt Bevk Perović arhitekata omogućuje na nekoliko načina.